Glas urednika: Moravski Koloseum: Stubovi, snovi i zaborav u Ćupriji

Dok se kroz glavne ulice Ćuprije polako vuku mirisi prašine i betona, nova građevinska epoha se rađa, i to u vidu koloseumskih stubova, u koje su ugrađeni „suvo zlato, znoj i nervoza građana“. Jer, dok u Rimu stubovi govore o slavnoj prošlosti, ovde u Ćupriji, oni su simbol budućnosti u prošlosti. Stvaranje moravskih stubova nije samo kulturni projekat; to je izraz onoga što Ćuprija jeste, ili što bi želela da bude – grad čiji je „antički DNK“ čvrsto usađen u temelje od armiranog betona.

Stubovi su napravljeni s nadom da će jednog dana možda biti poznati kao “moravski stubovi,” rame uz rame s dorskim, jonskim i korintskim stilovima. Ipak, dok Ćuprija ponosno gradi simbole svoje grandiozne prošlosti, dešava se paradoks: grad nestaje. Mladi odlaze, prirodni priraštaj je toliko nizak da ga je gotovo nemoguće izmeriti, a broj dece na ulicama sve više bledi u sećanju. U zemlji gde deca postaju raritet, stubovi preuzimaju ulogu svedoka prošlih vremena.

U središtu ovog građevinskog poduhvata, koji većini stanovnika više izgleda kao egzibicionizam lokalne moći, nalazi se plan da se podigne spomenik „neznanom graditelju“. Taj zagonetni umetnik budućnosti ne samo što je uklonio statuu pod imenom „Poljubac“ – kako je gospodin JKP Ravno nazvao „Hodža koji peva“ – već je pronašao i način da sam sebe ovaploti kao savremeni neoklasicistički simbol u gradu koji ubrzano nestaje.

Ali, nije sve tako sivo – pešačka zona izgleda “divno”, barem onim očima koje su još ostale da vide njen sjaj. To je oaza mira u gradu u kojem tišina sve više postaje jedini preostali zvuk. I dok nadležni slave nove stubove kao “investiciju u budućnost”, stanovnici se pitaju hoće li i zaista ostati bilo koga da toj budućnosti svedoči. Na kraju, možda će, kao i mnoge civilizacije pre nas, Ćuprija postati legendarna priča u nekoj dalekoj budućnosti – priča o mestu gde su ostali samo stubovi kao podsetnik da je tu nekad bio grad.

A možda je sve ovo samo iluzija – ne vidimo stvarnu sliku, nego samo senke u betonskoj pećini koju smo sami izgradili.

Stefan Megić